Koliko je važna fizička aktivnost o tome ne mora da se priča, filozof i besednik Platon je rekao: „„Nedostatak aktivnosti unišava dobru kondiciju svakog ljudskog bića, dok je kretanje i metodičke fizičke vežbe čuvaju i održavaju.“ ,a na koji način doći do željenog rezultata,kako krenuti, i ono najbitnije kako napraviti prvi korak otkriva nam trener Vladimir Tepavac. Novosađanin koji je odrastao u penjačkom klubu Adrenalin gde je kako kaže dobio šansu da izraste u trenera, a kao i u svakom odrastanju koje nas prati ceo život ima dosta uspona i padova. U slobodno vreme vozi rolere, piše poeziju i bavi se obradom drveta i predmeta od recikliranog – sakupljenog drveta i rezane građe po gradu. Trenutno radi kao glavni trener i piše treninge za Unisex Fitness ekipu i pomoćni je trener u CrossFit klubu Baš Čelik.
Koji su tvoji lični fitnes ciljevi? (Šta te je nateralo-motivisalo za posao trenera)
Ti ciljevi su se tokom godina menjali, manje – više, ali recimo da mi se stalno vrti neka ideja oko toga da sam snažniji i pokretniji od proseka, što je to duže moguće, nadam se do duboko u starost. Videćemo kako će to ići, za sad mi ide prilično dobro, ne iz razloga što sam ja sada kao stvoren za ovaj posao ili sam s neba pao da prosvetim narod ili sam genetska nakaza, nego samo zato što postoji ogroman broj ljudi oko mene, čak i mojih prijatelja kod kojih se, da kažemo, fizičko zdravlje kotira veoma nisko. Naravno da je dobar izgled – lepo telo cilj svakoga ko se baci nekom fizičkom aktivnosti, ali meni kao nekome ko je večito bio mršav, mnogo više znači to šta mogu da uradim, nego da izgledam ovako ili onako.
Oko motivacije ili nateranosti ( hahahaha ) na posao trenera, mogu da kažem da mi je bilo drago kada mi je predloženo da treniram mlađe članove u penjačkom klubu, posle se to razvilo u ozbiljniju priču gde sam radio sa decom i početnicima, kako bi me kasnije dovelo do onoga što jesam danas. Jedan deo svega toga, kada smo oko motivacije, mogao bih da spomenem što nikada zapravo nisam imao trenera, koji bi mi pisao treninge i trenirao me na način na koji ja to danas radim sa ekipom i klijentima koje treniram.
Kojim učenjima se vodiš?
Jaoooo, zašto mi to radiš? ahahahahaha, znaš jako dobro da živimo u 21. veku i da više ništa ne može da stoji samo za sebe i da bude orijentir za znanje ili uspeh u bilo kom poslu, a pogotovo u fitnesu. Ako bih morao da biram samo jedno, uvek bih odabrao seminare, jer to su stvari koje su promenjive svakodnevno, skoro svakog minuta. Ono što možemo da naučimo kroz seminare i radionice sa ljudima, ne možemo ni na koji drugi način. Kroz seminare se mnogo brže i jednostavnije uči, lakše se menja “gradivo” , stalno je živo, da tako kažem, prenos znanja je daleko brži i kvalitetniji, bez obzira na to koliko je seminar kvalitetan ili ne, može da se nauči i od najlošijeg predavača, uvek ima nešto novo da se nauči.
Profesor na fakultetu mi je nekom prilikom rekao “uzmeš knjigu o sportu, bilo koju, pročitaš je i nađeš jednu rečenicu koju nikada pre nisi čuo, vredi što si kupio tu knjigu”. Isto tako posmatram i sminare, uvek će se naći nešto što ne znaš, uvek ima neko ko je pročitao više od tebe ili brže čita, pa je stigao malo brže do određenog saznanja, nego ti. Isto tako, uvek ima i onih koji sporije čitaju, pa ćeš to znanje nekome ti da preneš. I seminari imaju mnogo otvoreniji pristup oko razmene informacija, nego što je to slučaj sa fakultetima ili sertifikacijama. Naravno da svako treba da vija ono što njemu prija i odgovara, kao i to da nikad neće seminar imaju “snagu” kao završen fakultet, ali to je već tema za neku drugu priliku.
Šta je po tvom mišljenju važnije: trening ili ishrana?
“Šta je starije, kokoška ili jaje?” U odnosu na šta? Mnogo toga zavisi od cilja koji neko ima i koliko je spreman za isti da se “žrtvuje”.
Iako smo svakodnevno zatrpani gomilom informacija o treningu i ishrani, imamo ljude koji će uvek biti u fazonu da žele da smršaju, ali ne znaju kako. Treningom ili pojačanom fizičkom aktivnošću ili smanjenim unosom hrane u organizam, postižemo ili smo na putu da postignemo određene stvari. S druge strane, povećan unos hrane uz trening dovodi do toga da neko ko je mršav, može da se ugoji, odnosno, nabaci mišićnu masu.
Radom sa ljudima sam, ne znam koliko puta do sada, dokazao da ishrana jeste važna, ali nije najvažnija, kao i trening koji jeste bitan, ali ne može sam za sebe biti rešenje problema. Ako gledamo sa strane zdravog tela i dugoročnog života, mogao bih da prebacim poene na stranu ishrane, jer zaista jeste od izuzetnog značaja kakvo gorivo sipate u vozilo, a ovo koje imamo treba da nas vozi prilično dugo i daleko. Lično sam neko ko se jako dugo izvlači na foru gde jedem sve moguće, ne obraćam pažnju na to šta jedem i kada, ali treningom uspevam da održim formu kojom sam zadovoljan. Opet napominjem, to je tako za sad, plus što ja nisam profesionalni sportista, mogu da se zezam oko klope malo više, neko kome je sport profesija, gde svaki gram hrane mora biti na svom mestu, uz trening koji je tačno u sekund isplaniran, ne može toliko da varira i da se oslanja samo na trening i nada se da će sve biti u redu.
Da li preporučuješ dodatke ishrani? Zašto ili zašto ne?
Retko kada pametujem oko ishrane ljudima, generalno i sam se provlačim sa prilično neadekvatnom ishranom, u odnosu na ono šta radim, tako da se držim dalje od te priče. Naravno da ću reći šta mislim ako me neko pita, ali nemam naviku da preporučujem klijentima određene dodatke – suplemente, pogotovo ako su početnici. Neko ko se hrani kako treba, a rekreativno je u sportu, može sasvim dovoljno da zadovolji sve potrebe samo hranom. Imam nekoliko prijatelja koji nikada nisu uzimali ništa dodatno, a izgradili su fenomenalna tela i neverovatno su snažni.
Kako održavaš motivaciju klijenata? (Znamo da je psihički aspekt važan u istoj meri kao I fizički)
Teško pitanje, ja lično ne znam ni šta bih ti odgovorio na to. Ništa od te motivacije ne radim svesno ili sa namerom. Imam pristup kakav imam sa klijentima, volim da im objasnim zašto nešto rade i koja je ideja iza toga šta rade, u odnosu na ono šta smo se dogovorili i šta oni misle da im je potrebno i šta ja smatram da im je potrebno u samom treningu, kako bismo prvo rešili probleme ili ublažili one koji su nastali od jel, savremenog života kojem smo svi mi podložni.
Ta motivacija najčešće dolazi od njih samih, od njihovih želja, pobuda, strahova, motiva koji ih pokreću ili sam bes gde znaju da su nekada mogli nešto da urade, što sada iz određenih razloga nisu u stanju. Taj presek stanja u glavi gde ne žele više da se osećaju loše, kako fizički, tako i psihički, to je samo početak, motivacija je samo okidač, ne može večno da nas drži, moramo postavljati određene ciljeve kojih svakako svako od nas ima gomilu, samo je potrebno da budu realni i da se postave koliko toliko u pravilnom redosledu. To mogu biti razne stvari, nekome sitnice, nekome ne baš sitnice, od oblačenja haljine za svadbu, preko kupaćeg kostima za leto, do trčanja za detetom bez da ih leđa i noge bole danima, do totalnog prebačaja da su sada svesni da je krajnje vreme da se pokrenu jer, pre će se znojiti na treningu, nego da se kljukaju raznim lekovima za smirenje i slično, kako bi mogli da spavaju ili da smire glavu koja nikad ne spava.
Vežbač ili klijent se žali na bol koji ga sprečava da radi vežbe. Kako mu/joj pomažeš?
Pomognem tako što skačem pored dok vičem “nije mama ***** rodila”. hahhahahaah
Moj posao je da provalim da li me klijent radi na foru jer mu se ne radi određena vežba, dosadna mu je ili je iz nekog razloga neprijatna za izvođenje ili je zaista fizički problem u pitanju. Da, dešava se mnogo češče nego što ljudi misle, klijent često pokušava da se izvuče od rađenja neke vežbe, na ovaj ili onaj način, jer koliko god da nam klijenti veruju, uvek i oni čitaju i gledaju oko sebe, prate šta se dešava, čuli su da je neka vežba dobra ili bolja, dok je neka druga loša i opasna, ali ne žele direktno da nam se “zameraju”, pa pokušaju da izbegnu tako što posežu za forama sa bolom.
Naravno, u slučaju da se ispostavi da postoji bol, imamo niz stvari koje možemo da odradimo tako da zaobiđemo bol, od menjanja vežbe, položaja tela, postavljanja stopala u odnosu na kukove, do ubacivanja pet drugih vežbi ako je potrebno, dok ne dođemo do rešenja problema.
Najčešće do bolova dolazi iz dva razloga, prvi je taj da je mišić preslab da obavlja svoju funkciju, pa počne da pravi probleme, dok je drugi, mnogo ređi ali isto tako pristan, gde je mišić preopterećen radom, obično jer preuzima funkciju još nekog mišića, pa dolazi do “pomeranja” čitavog lanca koji ne radi kako treba… Sve se svodi na probaj – sačekaj – probaj – sačekaj – idemo dalje.
Koja je tvoja omiljena vrsta vežbe koju preferiraš i zašto?
Definitivno bi to bio “kettlebell swing”. Iz razloga što je ta vežba odlična bukvalno za celo telo i kako za snagu, tako za izdržljivost i eksplozivnost. To je vežba koju bih preporučio svima, ne samo svim sportistima na planeti, nego i ljudima koji ništa oko sporta ili rekreacije u životu nisu radili. Dakle, da se ispravim i ponovim, vežba za svako ljudsko biće na planeti, preporuka je “kettlebell swing”.
Ko sve treba da vežba tj trenira? (Postoji li razlika između vežbanja I treninga?
Isto kao da pitamo ko sve treba da diše. Nema razlike, stvoreni smo da se bavimo nekakvom, bilo kakvom fizičkom aktivnošću, bez obzira šta to bilo. Naravno da to uključuje i šetnje parkom i planinarenje, kao i profesionalni sport i sve što možemo da zamislimo, a da uključuje kretanje našeg tela.
Naravno da postoji razlika između vežbanja i treniranja. Vežbanje je daleko interesantnije i lakše od treniranja, vežbanje uključuje druženje, znojenje bez nekog preterano istaknutog cilja, sem da se stvori makar prividni osećaj rasterećenja u glavi i da se neko dobro oznoji, što opet ne govori da je to odlično, samo jer ste se dobro preznojili. Znojimo se i kada ležimo u hladu, na 35 stepeni, pa ne znači da ćemo biti zdraviji ili snažniji zbog toga.
Trening, s druge strane, ima cilj i daleko je dosadniji i teži od vežbanja. Trening uključuje vežbe koje se ponavljaju iznova i iznova, kako bismo stigli do određenog cilja. To zapravo znači da ćemo često, ako ne i uvek, raditi šest ili osam vežbi, koje se ponavljaju iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, kako bismo postepeno bili sve bliži zacrtanom cilju, koji god da je. Trening se vezuje uz sportove, jer se od sportiste traži da bude sve bolji i bolji u onome što od njegov sport traži, bilo to da je precizniji u gađanju, brži tokom trčanja ili brz, vešt i precizan kada su fudbal ili košarka u pitanju. Trening pravi veliko opterećenje za psihu na prvom mestu, pa onda i na telo.
Vežbanje je obično vezano za fitnes i rekreaciju, uključeno je mnoštvo vežbi koje se smenjuju, a ponavljanju se ne tako često, kako je to slučaj kod treniranja. Što se psihičkog ili psihološkog aspekta tiče, mnogo manje opterećuje glavu vežbača.
Kako napraviti prvi korak?
Prvi korak je da ste dovoljno svesni da bez pokreta i vežbanja ili treninga propadate, vaše telo se bukvalno gasi i umirete mnogo brže. Možda grubo zvuči, ali to je jedina istina koju imamo. Bez pokreta niste ništa više do komada kože i mesa, koja propada u ćošku.
Nije potrebno da se malo sredite, da biste krenuli negde u teretanu ili se priključili nekoj grupi i vežbali, zaista nije. Skupite m*** i počnite, počnite juče jer koliko god mislili da imate vremena, sutra je kasno, danas ako počnete možda i niste previše zakasnili, a kada god da počnete, nakon dva ili tri meseca će vam biti žao što niste počeli mnogo ranije.
Pošto radiš I personalno I u grupi, koje su prednosti grupnih a koje personalnih treninga?
Prednost rada u grupi, na prvom mestu je ta što su treninzi mnogo jeftiniji, ali to ne znači i da su lošijeg kvalteta samo zbog razlike u ceni. S druge strane, postoje ljudi koji mnogo bolje treniraju i rade u grupi ljudi, prija im ta razmena energije, stiču nova poznanstva i motivišu jedni druge.
Neko moje shvatanje personalnih treninga je da su potrebni ili profesionalnim sportistima ili ukoliko se neko vraća treningu nakon operacije ili neke povrede. Rad jedan na jedan jeste bolji, u neku ruku, jer se trener može bolje posvetiti sitnim detaljima koji mu mogu promaći tokom rada u grupi. Ali sa trenutnim trendom koji imamo, da je svaki treći posetilac teretane, personalni trener nakon šest meseci treniranja, moramo uzeti u obzir to da mnogi plaćaju trenera i ne napreduju sa njim – njom ništa brže nego neki ljudi koji idu na grupne programe. Nažalost, to je surova istina ovog posla.
Ukoliko vam se svidela priča, i ako smo vas makar malo naterali da krenete trenirati- drago nam je. Ukoliko želite sa našim sagovornikom da trenirate možete ga pronaći na Instagram profilu Vladimir Tepavac ili na profilu Unisex Fitness kao i u prostorijama CrossFit klubu Baš Čelik.
Autor: Stojan Ćutilo
Foto: Anita Bubnjević